|
Sve je počelo tako bezazleno, u proljeće prošle godine. Pogledala mi je profil na Iskri i javila se porukom „Napišeš mi koju lijepu riječ....?!“ Čudna poruka. Neuobičajena. Odmah očekuješ neku specifičnu pozadinu priče. Tako je i bilo. Veoma bolesna. Iscrpljena brojnim teškim terapijama između kojih nekako uspijeva uhvatiti i malo života. „Iskrica je moj prozor u svijet“. Neš ti prozora, ajme... Prvo smo se samo dopisivali. Držao sam prozor otvorenim koliko god sam mogao. Onda je došlo i do susreta. Jednog, drugog, trećeg, petog... Svjestan opasnosti, rekao sam joj u startu da bi trebalo malo pripaziti da to druženje nekoga ne ponese dalje od prijateljstva. Jer ona je nekoliko godina starija, i potpuno nevezano uz njezinu situaciju, zacrtao sam si da ću se pokušati držati podalje od tih nekih „kategorija“ koje me ne vode u pravcu u kojem želim ići. Rekla je da kuži. I uvažava. Družili smo se često, uglavnom šetali kraj rijeke u ljetnim večerima. Tad je počela malo iskorištavati situaciju. Voljela bi da se malo držimo za ruke. Odolijevao sam neko vrijeme, ali sam popustio. Mislim, ajd joj odbij... Kako? Ako ju to veseli u njezinom sivilu, držat ćemo se za ruke. Svjestan da se uvaljujem. Za mjesec dana susreti su završavali pusom. Kratkim poljupcima. Samo usnama, ovlaš. Tek malo prisnije od prijateljstva, jel.. Tad me je već sve to dobrano mučilo, znao sam da neće dobro završiti. Onda je naletjela moja Krofnica, znana ovdje još i pod jednim drugim nadimkom (neću ga više koristiti, i na ovaj dovoljno pizdi). I odvukla me. Zapravo, moja prijateljica ljetnjih šetnji se naljutila kad sam joj rekao da sam započeo nešto. Taj put je jasno pokazala da je sva ta „prijateljska“ priča kod nje zapravo neprihvaćena. Jbg. Da, bilo mi je žao, ali je valjda moralo tako proći. Osjetio sam i malo olakšanje. Javila se ponovo nakon nekoliko mjeseci. Odljutila se. Druženje je započelo opet. Ovaj put uz jasne granice. „Da nam se opet ne dogodi isto“. Rekla je da se slaže. Nisam joj skroz vjerovao, ovaj put sam ju odlučio čvršće držati na dovoljnoj distanci. Pa ako želi prijateljstvo, kako kaže – i dobit će ga. I samo njega.
Uspijevao sam u tome. Nije više bilo pusa. Tek druženja i razgovori. Mjesecima. Nedavno sam joj se pojadao u vezi Milice. Sve ono što i vi znate. I malo više, pobliže. Naježio sam se kad je ona zauzela svoj „stav“ o njoj. „Na takvom poslu radi? Pa tamo cirkulira toliko puno ljudi, sve su one slabe na to... Udvaranja... Izlasci... Lake žene su to.“. I još svašta u tom stilu. Tako prozirno, očigledno, moja sirota manipulatorica je nastojala ubaciti mi bubu u uho. Bubetinu. Tako smiješno. Prešutio sam. Nije mi sjelo, razmišljao sam da li ću moći nastaviti to druženje. I odgovor je bio da vjerojatno neću moći. Još sam se jednom susreo s njom, već tada se nisam baš ugodno osjećao. Počao sam ju izbjegavati. Jer, Milica, kakva god bila je netko koga ona ne poznaje. I skroz glupo joj je bilo to što je izrekla te večeri. Nikad nisam dao drugima za pravo da mi razjebavaju bilo što. Prijatelj može izreći mišljenje, prema onome što je čuo. Ali izmišljati takve fuj karakterizacije, potpuno neutemeljene, to baš i nije prijateljski. I razotkrilo je zapravo sve ono što sam i slutio cijelo vrijeme – moja manipulatorica nikad nije odustala od svojih ciljeva. Glupo. Tako dječje. Za druženje me je imala, neograničeno. Za više od toga me nije mogla imati. I točka. Valjda nije shvatila. Mislila je da može po svome. Izbjegavao sam ju više od tjedan dana. Danas je nazvala i pitala zašto. Rekao sam joj. Naljutila se. Njezina stvar. Nek se slobodno ljuti. Zatvorio sam joj prozor. S Milicom ću ja po svome. Vjerojatno onako kako sam i pretpostavio, ali zbog onog što meni ne odgovara, a ne zbog tuđih tlapnji. A svojoj manipulatorici želim ozdravljenje. Zaista. Ono što proživljava nitko ne zaslužuje. Ali ne mislim ju više opravdavati tom bolešću. Nek nađe zamjenu za ovo „prijateljstvo“. Nekoga tko će joj pustiti sve što poželi. Neki novi prozor. Neka ozdravi.
 |
Skroz osobno 
