Nisam baš imao tih perioda kad se osjećam ovako iscrpljeno, ispijeno. Mučno. I šećem danas kroz "Preduzeće Pobeda"  i sprdam se, zajebavam, šegačim. Pravi klaun. A iznutra - mrak. 

I dođe to, kad bih vrištio da ne mogu više. Da ne želim više. A opet - serem. Već za sat-dva stroj gazi dalje. Korača. Istrenirano.

Nije lako sa mnom. Kad mi se netko svidi, dam se u to skroz. A to je stil koji zahtijeva odluku, ne daje puno mjesta radu "na pol gasa". Ili jest, ili nije. Odluku koju su rijetke u stanju donijeti. A otvorenost mi je, iako ju ponekad proklinjem, u životu zapravo uštedjela puno vremena.

A teško mi pada kad nekog čitam kao da listam knjigu, koja je u biti ispravna i dobra, ali opterećena tolikim greškama i tipfelerima da postaje iritantno nečitka.

Onaj tekst u pozadini je ono željeno, a tipfeleri koje čitaš neizbježna stvarnost.

Ne ide mi s vama ženama. Užasno sam neobradiv i neupravljiv. Krut u potrebi da živim u samoj srži duše, zadovoljstva, ljubavi, mira. Bez zakulisnih igara, manipulacija, prešućenih misli. Vrišteći bježim od onih koje očekuju da im muškarac uporno, zaljubljeno izliva temelje odnosa na koje će one tada udobno sjesti i započeti svoju vladavinu. Nekad otvorenu, nekad tihu i lukavu. Bajkoviti, romantični princ kojem ćete *ebat mater kad vam se tamo šestopedeseti hormon uzjebe, jer drugačije ne znate. 

S druge strane opet, ne želim vladati, pokušam pronaći zajednički jezik. Ako ga nema, odem. I odlazim tako, odlazim. Uvijek.  

S mnogima od vas družim se na netu, sjedim uz kavu i razgovor, s nekima podijelim postelju ili uništavam siceve svog zelenka. I prepoznajem te znakove koji su manje važni u nekom ne baš predubokom prijateljstvu ili seksu, a s kojima ne bih htio živjeti. Jer veze nikad nisam vidio kao bojno polje.  

I opet se pojavljuje Ljubinka kao lajtmotiv. I njezina sposobnost da hrabro, ludo da cijelu sebe onome tko joj se sviđa. Da kaže što misli i osjeća. Lutrija. Možeš dobiti, a mogu te poderati kao bezvrijedan, gubitnički listić. I ja sam poderao, zgužvao. Manje ili više namjerno, to nije toliko ni bitno. Samo uspjesi se računaju.

Toliko jebeno rijetka biljka. Skroz obična. Kao i ja. Ali neke druge vrste. Neke druge skroz obične vrste.

I kad se umorim od svega, ili kad mi se divlja u bezuspješnim pokušajima ubijanja tuge, upotrijebim sve ono što znam o vama. Pa iz*ebem i odem. Bez laži, prijevara, šutke. Upotrijebim onu "sposobnost" da ne govorite što mislite, ne pitate, ne tražite odgovore, već tražite znake i igrate igre. Tražite konce koje bi povukle da zaplešem u traženom ritmu, a ja ih samo omotam oko vas. I svežem u mašnu. 

A sve je tako jednostavno. Kažeš, pitaš, uložiš, potrudiš se. Jasno i glasno. Ono što ja radim oduvijek. Pa ako ne dobiješ što bi željela, dobiješ bar respekt i prijateljstvo.

I nikad neću naučiti da to ne očekujem od vas.  Da to jednostavno - ne ide tako u ženskom mozgu. 

Eto, zato ću ja ostati sam.

Krut, netolerantan...

Umoran. 

Komentari (4)

Napišite komentar

Korisničko ime / nick*

e-mail*

Website (nije obavezno)

Komentar*

manji | veći

Prati komentare putem e-maila (samo za reg. korisnike)

Pročitao/la sam i prihvaćam UVJETE KORIŠTENJA (obavezno!).

Dodaj komentar Pregled