| O, da... |
| Ponedjeljak, 01 Veljača 2010 20:43 |
|
Za očekivati je bilo da će razgovor završiti mojim spuštanjem slušalice. Jer se tvoja priča nije baš ni malo promijenila i stravično mi diže živac. Još uvijek tražiš moju slabost po kojoj bi udarila nogom, a za sebe ne želiš priznati niti najmanju. Još uvijek isto glumatanje. Da, draga moja... To je razlika između mene i tebe. I danas sam rekao više. Ja mogu. Ja smijem. A to da sam si sam kriv što sam sam... Pa to barem nije nikakva tajna. I ostati ću sam, ako kojim slučajem ne sretnem još jednu rijetku pticu koja je mirna sa sobom i ne mora nikim upravljati. Neku koja ima hrabrosti biti običan čovjek. Neku koja ne glumi majmuna. U što čisto sumnjam, nema ih baš na svakom koraku. Neku od koje se neće čuti tlapnje tipa "ne smijem si dozvoliti slabost u privatnom životu jer moram biti jaka na poslu". Neku koja ne mašta kako udara po nečijoj glavi iz koje šiklja krv. Neku koja nema redovite noćne more. Neku koja svoje fobije ne skriva napadima. Ni čeprkanjima po prošlosti, odavno proživljenoj i završenoj. Sam sam si kriv jer sam sam.
Ovo za S me nije iznenadilo. Ima i njih koji trebaju da se njima upravlja. A mi sa strane ćemo samo gledati, nama je sve to jasnije. Zapravo, ja neću. Ja i ne moram. Gledat će tvoji najbliži. Ako ti slučajno padne na pamet da bi ovdje odreagirala, nemoj ni pokušavati, neće ti proći. Iz mog vlastitog gušta. Jer je i onda bilo važnije da tvoja bude zadnja, da se nekako iskobeljaš iz sve budalaštine koju si ovdje pokazala pred jaranicama kojima glumiš gurua. Uopće nismo bili važni ti i ja. Čvrsta je bila najvažnija, i njezin boks meč. Ja više nemam upitnika. A ni lijepih slika, nekuda su isčezle.
Odredi kao favorit
Pogleda: 108 Komentari
(4)
|
