| Psiho |
| Četvrtak, 21 Siječanj 2010 17:18 |
|
Ako imaš nekome nešto reći, cimneš ga na telefon, mail, štogod. Pa mu kažeš "Ej, ja sam Taj i Taj, znaš me od Tamo, pa da ti se javim, pozdravim, bla-bla-bla"... Onako, čisto normalno. Normalan način. Ili onaj drugi, napišeš mu u shoutboxu bloga: hmm...imala sam priliku upoznati te...jednom davno...na kratko...rekao si da nisam kokoš...cijenim to...još uvijek...ako je bilo iskreno... :)) pa dodaš još: ...i ako nije...nema veze...bilo je lijepo čuti...jednom davno... :)) Jel bi ja sad trebao na to nešto odgovoriti? Nemam pojma. Kao da bih se trebao zbog nečeg osjećati krivim? Opet? Opet ja? Ili bih trebao biti ludo radoznao, pa da ne spavam i ne jedem dok ne otkrijem tko je to? Pih. Šalio sam se, Majo. To kad sam rekao da nisi kokoš. Stvarno je zanimljiv taj mentalni sklop. Pogotovo kad ode u one ekstremne sfere, kad nekom postaneš opsesija pa te prati po tom internetu, lažno se predstavlja, drka, čačka, provocira... A sve pod krinkom anonimnosti. Kao, "ne može me skužit"... Kad se život više ne živi zbog života, već zbog pakosti... Vot d fak? I kad takve otepeš više puta, pa skuže da ne ostvaruju svoj "cilj", štogod on bio... Što onda? Horor. Naježim se. A vani - svijet, ljudi, izazovi, radosti, ljubavi, simpatije, kavica uz novine, zelenilo, rijeke, jezera, mora... Svi ste to vidjeli, na filmu uglavnom... Događa se to i u stvarnosti, kažu... Stoji frajer na rubu krova visoke zgrade i hoće skočit. A oko njega strka - vatrogasci, policajci, psiholozi... Pa sve "Nemoj", pa "Zašto", pa "Kako" pa "bit će sve u redu, nemoj"...
Ma, skoči, majmune. Oslobodi svijet barem jednog idiota.
Odredi kao favorit
Pogleda: 139 Komentari
(0)
|
