| Kad spavaš uz stotine njih |
| Četvrtak, 21 Siječanj 2010 09:17 |
|
Odavno sam naučio odustajati od vožnje kad me za volanom počne hvatati san. Još od one večeri kada sam zaspao, prešao na suprotnu stranu kolnika i umalo poginuo... Jedan od trenutaka koje čovjek nikad ne zaboravi. Sad parkiram uz cestu i odspavam. Volim taj svoj život, čak i kad liči na govno. Samoubojice nikad nisam shvaćao. Sinoć sam imao još samo 15-20 minuta vožnje do kuće. Bio sam već na pol puta i ipak parkirao zelenka uz cestu, oko pol 1 u noći. Između Ade i Podrinja (čitaj: Bogu iza tregera), na šljunčanom parkingu tamošnjeg groblja. Pa kontam, ako oni svi tu mirno spavaju, valjda ću i ja kraj njih. Zapravo, sigurno hoću. Zaspao bih i tamo među njima, bez noćnih mora, čvrsto kao i uvijek. Oko 3 me je probudila hladnoća... Upalio sam auto i zaspao ponovo. U 6 me je probudila vrućina.
Sjećanje zna biti tako podmukao neprijatelj... Da čovjek ne povjeruje da takvoga gada nosi u sebi. Tek se smiriš, središ, a ono iskrsne odnekud i zabije ti nož u leđa, neočekivano, mučki. A zatući ga ne možeš. Ubijaš ga mjesecima, šutaš, cipelariš, skačeš mu po glavi, ne biraš načine. I tek ga omamiš i onesposobiš, privremeno. I gad opet ustane. I da se još jednom rodim, valjda bi sve opet bilo isto. Moji noćašnji cimeri ne rekoše ništa. Šutnja je, kažu, znak odobravanja.
Odredi kao favorit
Pogleda: 145 Komentari
(2)
|
