Sinoć sam zaradio "dnevnu parkirnu kartu". Danas sam o njoj slušao na TV-u. Čudne li slučajnosti. 

Dvaput sam dobio nogu u zadnjih mjesec i pol. Sve ono - započnem nešto s pola volje, dogodi se neki seks ili dva a budući da ne budem jako zainteresiran, zaboravim se javiti danima... Što mi se tolerira tjedan-dva i onda dobijem nogu.

Zapravo,tako i treba biti. Kad već nije ono što treba, nek je stalno nešto novo. "Novo je uvijek zanimljivo", reče jednom netko.

Večeras, jako kasno (bar za mene) bih se trebao uhvatit puta. Slatkiš od neke večeri je u pitanju. I nikako mi se ne ide. Ništa od toga. Nije još dogovoreno, trebao bih se javiti... Ili ona. Mislim da ću tako... Čekati da se ona javi, a ona će čekati da se ja javim i cijelu stvar možemo proglasiti nesporazumom. 

Daleko je to od onoga što mi treba.

Često se sjetim Čvrste. Gotovo svaki dan. Ili me nešto podsjeti, ili se samo, jednostavno - sjetim. Valjda zbog razmišljanja o svim tim ženama s kojima ne želim zapravo ništa, isto kao ni one sa mnom. 

I budem ljut na sebe, jer ona to baš i nije zaslužila. Ali dva događaja, dvije slike vezane uz nju su toliko snažne, upečatljive i lijepe da ih ne uspijevam degradirati koliko god se trudio. I prestao sam se truditi.

I to me razbija. Kao da se netko našalio, tamo gore... To tako nije trebalo biti. 

Dvije najsnažnije slike u mom životu do sada, dva trenutka silne želje, iščekivanja, topline, mira. Sreće. 

Vezane uz pogrešnu osobu. Uz nekoga s kim više ne bih ni kavu popio.

Sad shvaćam neke stvari. Sad razumijem i Ljubinku. Djelomično. Jer ja se ipak maknem, pa makar crk'o...  Ali, mogu razumjeti otkud to dolazi.

Posustajem. Ili je to samo trenutno stanje?

Ne mogu dočekati onaj jebeni telefon. Neko zadovoljstvo da me zaokupi na dva-tri dana. 

Komentari (0)

Napišite komentar

Korisničko ime / nick*

e-mail*

Website (nije obavezno)

Komentar*

manji | veći

Prati komentare putem e-maila (samo za reg. korisnike)

Pročitao/la sam i prihvaćam UVJETE KORIŠTENJA (obavezno!).

Dodaj komentar Pregled