|
Da vam daju birati između dvije opcije - tuge i praznine, šupljine... Što biste odabrali? Ja bih tugu. Jer tuga je humana, topla, tako obično ljudska... Tuga nije stanje, ona je osjećaj. Šupljina nije osjećaj. Ona je jedno hladno, pusto, razbijajuće stanje. Silne su bile te dubine tuge kakvu sam nekad znao osjećati. Mogao sam ih staviti na papir, napraviti od njih neki novi život, ili kroz neki čudan, neobjašnjiv lijevak pretakati ih u optimizam, nadu, snagu... Dovoljno je da se vratim tri-četiri godine unazad i pročitam malo starog bloga, pa da se upitam jesam li to pisao ja. I što mi se dogodilo u međuvremenu.
Možda Ljubinka. Možda je ona "kriva". Jer tada se nešto promijenilo, na duže vrijeme. Tugu je zamijenilo nešto sasvim drugo. I samo ju je nestanak toga uspijevao vratiti, učestalo, snažno, jednako kao nekada. A poslije Ljubinke kao da ne želim svoju tugu poklanjati svakome. Kao da ju ne želim prljati. I u tome griješim. Jer treba mi ta tuga. Ne znam se nositi s prazninom. Praznina me plaši. Valjda se bojim da će me oštetiti, da više nikada ništa ne osjetim. Ni tugu niti bol, ali ni sreću, mir, zadovoljstvo... I pretjerujem, znam. Zapravo, nadam se da samo pretjerujem. Da ću opet biti sposoban za nešto drugo, drugačije od ovog stanja. Kao nedavno, kad sam u tom toliko tjelesnom činu prvog, iščekujućega povlačenja toga tijela pod sebe osjetio i sve ono što s tjelesnim nema nikakve veze. Ja, koji sam se bio u stanju zakleti da te osjećaje, meni toliko razdvojive, baš nikada neću u tolikoj mjeri osjetiti jedinstvenim. Za razliku od ovoga večeras. I ne znam zašto radim to što radim, uporno. Možda sam počeo jer sam htio ugušiti i najmanju mogućnost tuge, vođen tim porivom da ju ne poklonim onome tko ju nije zaslužio. I uspio sam. Večeras sam vozio kući nadajući se da je ovo večer punog mjeseca, da nađem opravdanje za svu tu silnu šupljinu u sebi. Ali nije. Nije ni blizu. Nisam ga vidio na nebu, nisam ni mogao, daleko je još do punog mjeseca. Praznina je samo moja, osobna. Kao neko prokletstvo. I čupam iz sebe koliko je god moguće, ali tek dodirnem tugu. I pobjegne mi za čas. Dozovem razočaranje, dozovem optužbu, gnušanje, gorak okus u ustima... Ali tugu ne mogu. Potukao sam ju, stjerao u mišju rupu. I sad mi se osvećuje. Neizdrživom hladnoćom.
 |
Skroz osobno 
ja još uvijek vjerujem da ljudi koji su sposobni voljeti - ne gube tu sposobnost, bez obzira na koga (ili što) je usmjerena u nekom trenutku. samo nekada spava, zapretena. svašta ju može pokriti, casual sex svakako