| - Jedan osmijeh viška iliti priča o serviseru - |
| Nedjelja, 21 Lipanj 2009 02:37 |
|
Dođe svakome valjda iz dupeta u glavu. Kad-tad. Tako sam i ja jednog dana odlučio da ću od tog časa malo pametnije. Bila je to godina 2004. Osim kratke i skroz nepotrebne avanturice s jednom školskom iz osnovne, tek razvedenom i neopisivo glupom, bio sam mjesecima sam. Krajem ljeta umro mi je otac. Otac koji je valjda više od svega htio doživjeti unuke. Dosta je to tada na mene utjecalo. Uglavnom, bio sam u razmišljanjima o nečemu perspektivnom, ozbiljnijem. Želio sam si naći nekoga s kim bih mogao više. Nisam tada znao da to ne određuju moja očekivanja, već samo puko "poklapanje". Jer džaba što ti hoćeš, ako ona neće. Ili neće s tobom. Tih dana, u jesen 2004. otkrio sam Iskricu. I nakon kratkog dopisivanja dogovorio prvi spoj.
Kiša je padala toga dana, birc u kojeg smo sjeli bio je mračan i prohladan. Moja nova poznanica nije bila ništa toplija. Ispitivački raspoložena, nepovjerljiva... Osjećao sam se kao u nekom kvizu. Porezna inspektorica koja voli svoj posao? Mislim, za to stvarno čovjek mora biti nešto posebno... Biti netko koga nitko ne voli, i to još i voljeti. I ne bi se tu baš ništa dogodilo da se nismo premjestili u svijetliji i topliji birc. U kojem sam ja morao gdje i car ide pješice, pa sam u povratku doživio jedan skroz spontan pogled i osmijeh između mene i friške poznanice, koji je sve to skroz bespotrebno promijenio. Cura moje dobi, svega par mjeseci starija, plava, zelenih očiju, prosječne građe, s blagim "iksericama"... Ništa spektakularno, ali sigurno osoba u koju sam se mogao zaljubiti. Kao što ubrzo i jesam. Jer, imala je dobru priču. Barem jedan dio. Voljela je djecu, na prvi pogled djelovala je vedro. I voljela je seks. Seks je kod nje bio posebna priča. Pričala mi je kako bude nesretna ako ne "dobije dovoljno". A što je "dovoljno" nije mi objasnila. Nisam to uspijevao shvatiti. Jer, meni je to djelovalo kao nimfomanija, dok me je ona ubjeđivala da joj je i vibrator iz ormara sasvim dovoljan kad je frka. U početku je moja draga bila zadovoljna. Jer, dosta smo si tjelesno "kliknuli", bilo je to i meni veliko zadovoljstvo. No, druge stvari tu nisu štimale. Živjela je kao podstanar kod cure koju je nazivala prijateljicom. Iako to zapravo nisu bile, bile su samo poznanice koje su na taj način postale tek malo bliže. Ja bih dolazio kod njih, znali bi svo troje sjesti uz kavicu i razgovarati. I tu se nešto čudno događalo... Ja i stanodavka moje drage imali smo zajedničke teme, zajedničke stavove, slične zezancije... Ja i moja draga nismo imali ništa zajedničkoga. Osim što bi me nekon nekog vremena uhvatila za ruku i povukla u svoju sobu. Tu se dogodilo i još nešto zanimljivoga... Jednoga dana sam joj poslao sms koji se mogao shvatiti na više načina, jedan od njih bi bio nešto ružno (iako stvarno značenje nije bilo ni blizu). Nije mi se javila nekoliko sati. Nazvao sam ju, nije se javila. Odvezao sam se u njezin grad, kod nje doma, zapravo kod njih dvije. Zatekao sam samo prijateljicu. A bila je već skoro ponoć. I rekoh joj da mi se ova ne javlja od ranih poslijepodnevnih sati. I onda ju je frendica nazvala, ova je rekla da će doći kući za pol sata. Prošlo je tu i više, moja draga se pojavila na vratima, sjela kraj mene i poljubila me uz pitanje "otkud ti?"... Kao, nije se ništa ljutila, samo je zaboravila telefon u autu. Znao sam te večeri da se dogodilo najvjerojatnije upravo ONO. Vjerojatno sam bio prevaren. No, nisam ništa pitao. Ni gdje je bila, ni što je radila... Jer znao sam - ako se to opet bude događalo, ja ću znati... Uvijek kužim kad nešto ne valja. Nije to više radila. Kladio bih se u to. Iako - veza je bila sve lošija. Nešto tu nije štimalo. Nismo nikuda išli, izlazili... Uopće. Jednog dana smo malo prošetali gradom, naišli su neki njezini poznanici... Izvukla je ruku iz moje. Seks mi više nije bio dovoljan. Zapravo, nisam ga više ni želio. Jer se sve nekako odvijalo oko njega. Išao bih kasno noću kući od nje, često bih dobio neku njezinu poruku... Očekivao i želio neku lijepu, toplu riječ, a dobivao priče o seksu. I svaki put bi dio mene umro u tom osjećaju praznine... Jednog dana mi je rekla da ona zapravo treba samo "servisera". Mislio sam da se šali. Nije se šalila. Sve me je to već toliko tištilo da sam na njezin rođendan zakazao u seksu. Majmun nikako nije htio gore. Moja je draga slijedećih dana postala "nesretna". Ja sam to valjda bio već duže vrijeme. I tu je puklo. Otišao sam. Da nisam, otišla bi ona, svejedno. Bitno je bilo da to dalje nije išlo. Kad veza "proizvede" dvoje nesretnih ljudi, gdje je u tome svrha? Nije bilo lako. Jer, bio sam zaljubljen u nju. I povrijeđenoga ega. Sreli smo se još dva puta, razgovarali... Bez ikakvog pametnog rezultata... Tu sam ju u jednom trenutku upitao i za onaj dan kada se nije javljala... Spustila je nos prema zemlji. Bacalo me je to. Gore-dolje. Jedan dan nisam htio znati za nju, drugog dana bih joj poslao poruku. A cijelo vrijeme nešto je u meni govorilo "ovo se nikad više ne smije dogoditi"... Završilo je tako da sam ju jednog dana sluđen potražio doma. I opet nije bila kući, bila je frendica. Pred kojom sam se rasplakao kao zadnja kokoš. I tu sam ju nekako uspio izbaciti iz sebe... Valjda. Ili, zapravo... Izbacivao sam ju još mjesecima. Divljajući po iskrici, nalazeći se barem dvaput tjedno s različitim ženama s kojim sam uglavnom već iste večeri završavao u mraku.... Bez želje da im se sutra opet javim... I tko je tu kriv za sve to? Zapravo nitko. Nismo se slagali u očekivanjima. Ona je htjela servisera, ja sam htio nekoga tko bi mi značio više. Razlika je bila samo u tome što sam ja bio iskreniji. Bila je druga žena u mom životu koja je značila više. Više, zbog pouke, zbog lošega što je uzrokovala u meni. Zbog odluke da mi se tako nešto nikad više neće dogoditi. I, skoro da se i nije više nikad dogodilo. Ili, barem ne često i toliko intenzivno. Svi moji odlasci poslije nje bili su ipak nešto lakši. Svi moji početci poslije nje bili su također lakši. Valjda više nikad u sebi nisam baš toliko puno očekivao.
Odredi kao favorit
Pogleda: 305 Komentari
(3)
...
autor komentara: snoopyshist , Lipanj 21, 2009
A što reći, ima nas svakakvih. I ja sam u jednoj fazi nailazila samo na one željne servisiranja, a stremila sam oduvijek nečemu puno dubljem. Na svu sreću, naišla sam na bingo od muškarca u polovici tridesetih i kamoli sreće da se pojavio puno prije..ne treba gubiti nadu, ja sam živi dokaz. :)
|
