Zašao sam u tridesete. I nešto je tu falilo. Falilo je zanimljivih poznanstava, ljudi koji razmišljaju drugačije od prosjeka koji me je okruživao.

Dugove sam vratio, osjećao sam se bolje. Iako poprilično usamljeno. Upao sam u neku kolotečinu.

I tako... Čuo sam ja za internet. Kao Bora iz Apatina kojem ste se možda nasmijali prekjučer. "'Oću i ja tog interneta!"

Računalo sam imao već neko vrijeme, nespojeno na vezu. Staro, rabljeno. Kad su računala još bila skupa. 500 DEM-ova (iliti Dojč-maraka) platio sam tu staru kantu, otplaćivao ju poznaniku od konobarskog minimalca i nešto fuša kojeg sam zapravo uvijek radio, manje ili više.U početku skroz neuk, bojao sam se taknuti sve ono što mi nije baš bilo jasno. 

I spojih se na Svemrežu, ne znajući zapravo što i gdje bih. Ali čuo sam za chatove. Pa, idem ja probat toga chata. I spojio sam se na Iskon, valjda sam već u u prva dva-tri dana bio razočaran plitkošću sugovornika na koje sam nalijetao.

Tada sam između ostalog završio i na tadašnjem Hinetovom forumu "Razno". Bila je to 2002. godina. Or i Miki se sjećaju. Brusio svoje stavove ,iznosio svoje dvojbe, osluškivao druge, svađao se... Otkrio sam tamo ljude fascinantnih vijuga, kakve bih uvijek poželio blizu sebe. Ali nisam se još ni s kim upoznao. 

Razočaran domaćim chatovima, počeo sam malo "šetati" po inozemstvu. Jednog dana sam se zatekao na jednom poljskom chatu i počeo u glavnoj sobi izbacivati na engleskom svoju "potražnju" za nekim tko bi sa mnom razgovarao. I tu naletim na Poljakinju, mojih godina (31 sam imao tada), razvedenu, s djetetom tada starim između dvije i tri godine.

Ali nije mi trebalo mnogo love. Moja poljska prijateljica našla mi je veoma povoljan prijevoz: trebao sam samo doći do Zagreba i tamo se ukrcati na poljski bus koji je mlade Poljake vozio kući s Jadrana, doći s njim do Varšave i tamo uhvatiti vlak za Gdanjsk. Cijeli put koštao me je tek nešto preko 1000 kn u oba smjera. Razmišljao sam... Nikad u životu nisam se maknuo iz granica bivše Juge. Zašto ne bih otišao?

Pristao sam. Tih dana podnio zahtjev za putovnicu, trčao za fušićima gdje god se moglo zaraditi.  Kad je došlo vrijeme polasku, nešto se u meni stisnulo... Mislim, gdje ja to idem? Kome? Zašto? Jesam li uopće normalan?

Napisao sam tada jedno pismo, u njega stavio sve što sam znao o njoj. Zatvorio omotnicu i predao ju sestri. Ak se ne javim u vrijeme kada bih već trebao biti na odredištu da ga otvori. Svojima sam rekao da idem na more. Nisam ništa slagao. I Baltik je more. :)))

U Zagrebu na autobusnom kolodvoru došlo je do nesporazuma. Poljaci u busu nisu pojma imali o meni. A u busu me je trebala čekati karta, ona je platila, ja sam joj trebao vratiti novac kad dođem kod nje. Već sam im okrenuo leđa i sav sjeban tipkao SMS, kad je netko počeo vikati... Vozač je trčao za mnom i mahao nekim papirom. Na kojem je, srećom, bilo i moje ime. 

I tako, nađoh se u busu punom mladih Poljaka. Na svakoj granici bus je imao dodatnu provjeru samo moje putovnice (svi su me suputnici tada gledali poprijeko). Neću nikad zaboraviti mrak oko varšavskog autobusnog kolodvora, koji tada (u ponoć kada smo stigli) nije radio. I taksista koji je skužio mene zbunjenog, te me uhvatio za rukav i nagovarao da se idem okrijepiti s njim u neku malu kućicu iza kolodvora, očigledno sumnjivu birtiju iz koje je dopirala glasna glazba kakvu nikad nisam čuo, valjda neka poljska inačica onih naših birtijaških u stilu "čaše lomim, ruke mi krvave"...

Otrgnuo sam se i krenuo k osvijetljenoj glavnoj ulici na kojoj sam vidio tramvajsko stajalište i na njemu jedan mladi par. Upitao sam ih na engleskom za tramvaj prema željezničkom kolodvoru, imao sam sreće jer je bio u istoj ulici, možda na 15 minuta vožnje tramvajem. Čak su me njih dvoje i skinuli na pravoj stanici i pokazali mi zgradu. 

Znanje engleskog pokazalo se nedovoljnim na šalteru željezničkog kolodvora, kao zapravo i u svoj dotadašnjoj komunikaciji sa starijim Poljacima. No bilo je dovoljno okrenuti se, pronaći nekog mlađeg i problem bi bio riješen. Jer su mlađi barem razumjeli dovoljno da mogu prevesti, ako već nisu dobro govorili. Prvi vlak za Gdanjsk sam promašio zbog nesnalaženja pred obavijesnim panoima i sustavom perona varšavskog kolodvora (koji je tek zgrada u pol grada, kraj koje nigdje ne možete vidjeti vlaka ni tračnica, jer sve to zaranja u zemlju kilometrima dalje i dolazi podzemno ispod zgrade). Poljaci su već tada bili u EU, na njihovim cestama više se nije moglo vidjeti onih starih poljskih automobila rađenih po licenci Fiata, svi su već dizali kredite i kupovali strana vozila, jumbo-plakati zapadnjačkog štiha udarali su u oči na svakom koraku (kod nas ih tada još nije bilo, osim možda tek nešto malo u Zg).

Uhvatio sam malo vremena i pronašao internet caffe, iz kojeg sam se spojio na svoju Hinet web-sms stranicu i javio se svojima i svojoj domaćici koja me je čekala (SMS tada na roamingu nije uopće radio, ili je bio užasno skup, ne uspijevam se sjetiti detalja).

Ukrcao sam se napokon na slijedeći vlak, u Gdanjsku sam bio za nekoliko sati. Nakon ukupno 34-35 sati putovanja. Dočekala me je na kolodvoru, držeći sina za ruku. 

Anita. Zapravo, Anita-Ewa. Svjetlije smeđe kose, malo jače građe, boje očiju se ne mogu sjetiti, mislim da su bile plave. Bio sam kod nje nekih 4-5 dana. Šetali smo Gdanjskom, razgovarali na engleskom, upoznao sam i jednu njezinu prijateljicu. Poseksali se nismo. Budući da sam ja bio stranac upoznat na internetu, bojala se seksa bez kondoma više nego ja (jer i meni je ona bila to isto što i ja njoj). A već je poznato da ja to gumeno sranje ne koristim. :)) Ali smo se zato oralno izludili. U jednom trenutku me zamolila da se obrijem. Okolo Miše, jel... Jer joj je tako draže ljubit ga. Prvo sam odbio. Onda sam pomislio "Jebeš ga, ovdje sam gost i dobro sam prihvaćen, neću umrijeti ako to napravim"... Trajalo je to. Ne znam koliko dugo sam se izbrijavao, dva-tri puta se i malo "zakačio" gdje nije trebalo. I onda sam, "ljut" kao ris (dobrim dijelom tek odglumljeno, kao osveta) poslao i nju da napravi istu stvar. A do tada joj je "frizurica" bila baš onakva kakvu volim... Puni trokutić, tek podšišane dužine. 

Gledali smo si te obrijane organe i umirali od smijeha, nenaviknuti na takve scene. :) Jedan od detalja kojih se sjećam. Umiranje od smijeha. :)

Mali Miki (nadimak izveden iz djetetovog pravog imena, kojeg se više ne mogu sjetiti) je bio preslatko dijete. Još imam fotografije kako ga na ramenima nosam kroz Gdanjsk. Nedostaje mi nekoliko fotki, ne mogu ih pronaći. Nju nemam ni na jednoj. :(

Došlo je i vrijeme povratka. I pitanje "A što sad?"... 

A što sad, zaista? Ona bi nešto više.

Meni je to izgledalo nemoguće. I danas mi još uvijek tako izgleda. Jer to i jest bilo. Nemoguće. 

Mislim, pozvati ženu s malim djetetom, koju zapravo ne poznaješ, s kojom razgovaraš 4-5 dana na jeziku koji ni jednom od nas nije materinji, da preseli u nepoznatu državu? U kojoj neće naći posla dok barem ne savlada jezik? U kojoj će do tada sjediti s mojom majkom doma i razgovarati? Na kojem jeziku? 

I nadasve - što ako ne prođemo skupa? "Ajd se ti mala vrati otkud si došla!"?

Naravno da mi je to izgledalo skroz nerealno. A ona je htjela. I bila ljuta što i ja to ne vidim na isti način. 

Nekako sam ju smirio.

Otišao sam kući, kontakt smo nastavili na prijateljskoj bazi. Još neko vrijeme sam znao što se s njom događa, možda još godinu-dvije. Našla si je Poljaka iz Gdanjska na privremenom radu u Švedskoj. Jednoga dana je odselila k njemu i tu smo izgubili svaki kontakt.

Žao mi je. Bilo mi je lijepo znati što se s nekim na nekom drugom kraju svijeta događa. No, tako je valjda moralo biti.  

Miki je sad sigurno već velik momak. Ne vjerujem da bih ga prepoznao. 

Možda mu se majka jednog dana nekim čudom nađe ovdje. I vidi sliku i javi se. Tko zna.

Bilo bi lijepo čuti što je s njom. :)

Komentari (0)

Napišite komentar

Korisničko ime / nick*

e-mail*

Website (nije obavezno)

Komentar*

manji | veći

Prati komentare putem e-maila (samo za reg. korisnike)

Pročitao/la sam i prihvaćam UVJETE KORIŠTENJA (obavezno!).

Dodaj komentar Pregled