Poslije priče "Kava iz limenke", a koja je trajala i trajala, tek sam nastavio prihvaćati ono što mi se događa, bez da se nešto posebno trudim oko nečega što bih možda i više želio.

Tako mi se dogodila i jedna bivša od najboljeg frenda. S čim je on imao problema u svojoj glavi, na onaj isti način kako se to događa uglavnom ženama u situaciji prijateljice i bivšeg frajera. A što ja nikad nisam shvaćao (ni dan-danas to ne razumijem). Jer, ako je veza prekinuta i ako više nemaš nikakvih osjećaja za tu osobu, kakve veze ima da li će ta osoba biti s prijateljem/prijateljicom ili s nekim skroz nepoznatim?

No, ova priča nije o njoj. Prekratko je trajala, nije mi se baš ni sviđala, a seks je bio nešto sasvim suprotno od onoga što volim - previše mek, nježan, kenjkav, rekao bih - i beživotan. A kad mi seks toliko ne paše, otprilike takav mi je i učinak u njemu. Kenjkav i beživotan. Kratko je trajalo, iliti - brzo je završilo. I bez prevelikih trzavica. Srećom po oboje. 

Slijedeća priča govori o nečemu što mi se prije toga baš i nije često događalo u životu... Prije, ali ni poslije. O sasvim spontanom upoznavanju, o poprilično sigurnom prilasku ženi na skroz javnom mjestu. Rekao bih - o nečemu što je i mene samog iznenadilo. Jer - ja sigurno nisam bio lik siguran u sebe, koji s lakoćom prilazi ženama.

I dan-danas mi mjesto tog upoznavanja izazove laki napad smijeha. I svakome kome sam ikad spomenuo tu situaciju. A vjerujem - i njoj. Jer, kad kažeš da si ženu s kojom si kasnije ostvario vezu upoznao u psihijatrijskoj ambulanti, to zvuči poprilično komično.   :))

Nisam bio čest gost te ustanove. Dvaput u životu. Uglavnom se sa svim svojim sranjima u glavi izborim sam. Trebalo je dosta prisjećanja da zaključim kojim je povodom to bilo tada. Mislim da sam (na nagovor drugih) pokušavao svojoj ratnoj invalidnosti pridodati i PTSP, čijih znakova tada još zapravo i nije bilo. Bezuspješno, brzo sam odustao. Jer sam shvatio da ću na takvim mjestima tek flipnuti. "Ajd ti, momak, raditi, dok si još normalan", rekoh si tada. 

A ona... Imala je neki strah od automobila, zbog kojeg nije uspijevala položiti vozački. Trauma uzrokovana težom prometnom nezgodom. Pa su joj stoga preporučili razgovor sa stručnom osobom. 

Primijetio sam da me gleda. Ono, par puta su nam se pogledi susreli. Već je postajalo neugodno. Malo starija od mene, bojana crvenokosa ljepuškastog lica... No, važnije od tog izgleda tada bila je "rukavica" koja mi je dobačena pogledom... U mojoj glavi je bilo "ili ćeš prići, ili si papak"... :)))

I prišao sam. Pozvao ju na kavu u birc pored bolnice. Poprilično sigurno, sam sam sebe iznenadio. "Jer se ništa ne događa, jer čekamo već dva sata... Jer sigurno imamo 20 minuta vremena."

Odbijen sam. Ona ipak ne bi. Čekat će. "OK", rekoh, "ako se predomisliš - tamo sam, dođi".  Nije došla. Kad sam se vratio, izbjegavala mi je pogled. U jednom trenutku su mi ispali papiri iz ruke i rasuli se po podu. Dok sam ih skupljao pogledao sam naviše, ugledao njezino lice koje se tog časa razvuklo u smiješak. Nasmiješio sam se i ja, skupio papire, prišao joj i pozvao ju na terasu ambulante na čik-pauzu. I pošla je sa mnom.  Upoznali smo se, pričali... Prije svega o razlozima zbog kojih smo tu, naravno (valjda smo se oboje prvo htjeli uvjeriti da ono drugo nije neki šizofrenik)... :))

Uglavnom, nisam dobio broj telefona, ali jesam sugestiju da se ime i prezime nalazi u telefonskom imeniku. I nazvao sam ju nakon nekoliko dana, dobio poziv na kavu. Na kavu u njezinom domu, u jednom selu u blizini.

Bila je to ratna udovica. Ja sam tada bio 28-29 godina star, ona 33. Za razliku od ratnih udovica koje sam viđao po gradu - bahate u svojim Mercedesima, često pijane, svaka s ergelom frajera koje su sponzorirale (pogubljene u naglim preokretima svojih života), ovo je bila skroz ispravna žena. Nije si kupila Mercedesa, stan u gradu, ostala je u svom selu, podigla novu kuću na mjestu stare kuće roditelja pokojnog muža. S dva sina od oko 10 godina koji su mi se nekako odmah svidjeli.

Da li mi je to tada trebalo? Zapravo - i nije. No, krenulo je tako kako je krenulo ("Ili priđi, ili si papak"), a i svidjela mi se. Vizualno, ali još više - karakterom. Imala je neku blagost u sebi, smirujuću, nešto vrijedno, iskreno, neiskvareno. Imponiralo mi je što se jedna takva vrijedna žena zanima za mene. Koji sebi baš i nisam bio oličenje vrijednosti.

Prije mene imala je tajnu vezu s oženjenim suseljaninom. I odlučila da joj tako nešto ne treba. U jednom trenutku mi je rekla da me je smatrala "darom od Boga", jer su joj zbog povučenog načina života i male sredine šanse i mogućnosti da negdje upozna nekoga slobodnog bile minimalne. "Dar od Boga" je drugi detalj te veze koji mi usne uvijek razvuče u osmijeh. :)

Bila je religiozna. I bio joj je problem što ja s vjerom nemam nikakve veze. A pretresali smo jako ozbiljne teme... Npr. kako bi bilo živjeti skupa. Djeca. Obitelj. Svašta. 

Seks je bio malo zakočen ali bilo je šanse da postane dobar. Dosta dugo sam ga i čekao, ako se ne varam. A budući da smo bili skupa svega nekoliko mjeseci, nije se to dogodilo baš puno puta. Sjećam se jednog prašenja u dnevnoj sobi, dok me je sa zida gledala slika pokojnog muža... Kao da je gledao u mene. :)))

Malo sam se bojao njezinog tijela. Starenja. Rijetka kosa i premeka, prerano naborana koža bili su njezino genetsko naslijeđe. Bez odjeće imala je tijelo četrdesetogodišnjakinje. Bojao sam se da mi za pet-šest godina više neće biti privlačna.  A zapravo - najveći problem bila je silna razlika u zrelosti. Jer ja sam tada bio nezreli i nesigurni dječarac, a ona ipak žena nadprosječnoga životnog iskustva.

Otišao sam. Nije to bilo za mene. Nakon nekoliko mjeseci zatekao sam se opet kod nje u nekom pokušaju, taj put sam bio nogiran. S pravom. Jer je bilo jasno da se ne mogu odlučiti na život s njom. 

I dan-danas, kad se prisjetim nje osjećam respekt.

Respekt prema skroz ispravnoj ženi koju sam, eto, na žalost - zajebavao. Jer bih bio običan papak da u onom trenutku nisam prišao.

Jer je to tada bilo najvažnije.

Ne biti papak.

Komentari (2)

Napišite komentar

Korisničko ime / nick*

e-mail*

Website (nije obavezno)

Komentar*

manji | veći

Prati komentare putem e-maila (samo za reg. korisnike)

Pročitao/la sam i prihvaćam UVJETE KORIŠTENJA (obavezno!).

Dodaj komentar Pregled