Ajd, ovo baš i nije bila veza. Ali ju je potrebno spomenuti.

Imao sam tada 23 godine i jedva da sam žensko dotakao prstom. Jer, s 95-postotnim manjkom samopouzdanja bolje se i nije moglo. Ni svi"pametni" potezi poput napuštanja srednje škole da bi vozio motore (i tako bio veći frajer) nisu tu puno pridonijeli. A u glavi sam imao seksa u količinama kojih se ni najgori seksualni manijak ne bi postidio. Što mi također nije pomoglo, jer sam valjda pokušavao doći do željenog suptilnim "daj piqke, znam da imaš" načinom. 

Zašto sam planiranu seriju postova nazvao "Mali životi"? Možda zato jer su svi ti životi koje sam dodirnuo na ovaj ili onaj (bolji ili lošiji) način u mom sjećanju ostali kao samostalne, zasebne cjeline. Jer svako razdoblje svog života vežem uz neku od tih priča. Putokazi te neće uvijek voditi asfaltom, ponekad te skrenu i u neki cvijetnjak kroz kojeg protutnjiš kao zadnji vandal. A ponekad i ugaziš u g****. Da se sad ne izražavam, jel...
Seriju sam započeo brojem 1. Odustah od toga, jer iako ih ima takvih koje nisu zaslužile ni naslov već samo redni broj, postoje osobe koje nikad ne bih tako hladno numerirao. O jednoj od njih govori i slijedeća priča.
Kažu, kad djetetu daješ sve što poželi ne uvjetujući mu to ničim, sve su šanse da od njega nećeš stvoriti stabilnog i samostalnog čovjeka. Moglo bi se to preslikati i na mnoge druge situacije u životu. Izlazio sam u grad, gledao tamo neke cure kojima se nisam usuđivao prići (ili su ti pokušaji bili smiješni), a s druge strane tek prihvaćao one koje su se nudile. Baš kao malom djetetu koje odgajaju pogrešno – bilo mi je tako teško truditi se... Ili je to bio tek strah od neuspjeha, zvučnih šamara vlastitom egu... Ne znam.
Uglavnom, žena s kraja prošle priče bila je jedna od tih koje su mi slale signale koje čak ni ja nisam uspio previdjeti. Često sam u mašti vizualizirao svoje ruke na njezinoj guzi... A nisam ni sanjao kuda će me ta vizualizacija odvesti.
Dvije-tri godine starija, samohrana majka blizanaca koji tada još nisu navršili ni dvije godine... U jadnom poluruševnom stančiću, bez pola potrebnog namještaja... Preponosna i pretvrdoglava da bi se vratila roditeljima koji su joj vrata ostavili otvorenima, unatoč seoskom okružju koje je na nikad udavane samohrane majke gledalo sa silnim prijezirom.  

Poslije priče "Kava iz limenke", a koja je trajala i trajala, tek sam nastavio prihvaćati ono što mi se događa, bez da se nešto posebno trudim oko nečega što bih možda i više želio.

Tako mi se dogodila i jedna bivša od najboljeg frenda. S čim je on imao problema u svojoj glavi, na onaj isti način kako se to događa uglavnom ženama u situaciji prijateljice i bivšeg frajera. A što ja nikad nisam shvaćao (ni dan-danas to ne razumijem). Jer, ako je veza prekinuta i ako više nemaš nikakvih osjećaja za tu osobu, kakve veze ima da li će ta osoba biti s prijateljem/prijateljicom ili s nekim skroz nepoznatim?

No, ova priča nije o njoj. Prekratko je trajala, nije mi se baš ni sviđala, a seks je bio nešto sasvim suprotno od onoga što volim - previše mek, nježan, kenjkav, rekao bih - i beživotan. A kad mi seks toliko ne paše, otprilike takav mi je i učinak u njemu. Kenjkav i beživotan. Kratko je trajalo, iliti - brzo je završilo. I bez prevelikih trzavica. Srećom po oboje. 

Slijedeća priča govori o nečemu što mi se prije toga baš i nije često događalo u životu... Prije, ali ni poslije. O sasvim spontanom upoznavanju, o poprilično sigurnom prilasku ženi na skroz javnom mjestu. Rekao bih - o nečemu što je i mene samog iznenadilo. Jer - ja sigurno nisam bio lik siguran u sebe, koji s lakoćom prilazi ženama.

I dan-danas mi mjesto tog upoznavanja izazove laki napad smijeha. I svakome kome sam ikad spomenuo tu situaciju. A vjerujem - i njoj. Jer, kad kažeš da si ženu s kojom si kasnije ostvario vezu upoznao u psihijatrijskoj ambulanti, to zvuči poprilično komično.   :))

Spomenuh u postu "Papak ili dar od Boga?" kako sam otišao, vratio se, pa onda dobio nogu. U toj spomenutoj pauzi dogodilo se još nešto na što sam gotovo zaboravio. Valjda se tad dogodilo, malo me pati kronologija... :)))

Radio sam tada u lokalnom bircu i dobio novu radnu kolegicu. Kad je došla, imala je nepunih 18 godina. Kao, radit će malo preko ljeta, na jesen opet ide u školu... Njeni praznici između 3. i 4. srednje. Ja sam tada imao 28. 

Kad nekog nesigurnog i preplašenog obučavaš u nečemu, stvori se kod njega neka podsvjesna podložnost "učitelju". Kad je riječ o različitim spolovima, može se tu razviti i nešto više. Neka mrvica divljenja, simpatija potaknuta vlastitom nesigurnošću, ovisnošću o savjetima... Što god to bilo, razvilo se i kod nje. Počela je pomalo oblijetati oko mene, dolaziti u moju smjenu, častiti kavom... Skužio sam to, iako u početku nisam tu vidio niš pametno. 

No, budući da mi je bila užasno simpa, svježa, vedra, popustio sam. Za 18. rođendan poklonio sam joj sebe. :))) Ne, nismo se poseksali... Pala je neka pusa, možda malo šlatanja... I, kao - nastavit ćemo malo s tim. Što god to bilo. 

O, ne... Nisam nikog zaprosio, ako vam je to bila pomisao br.1. :)))

Ovo je tek međupriča, koja bi se mogla nazvati i "Kad čovjek potone". Međuprostor. Crnjak. I PTSP, kojeg se Čila sjetila u jednom komentaru malo niže.

Razdoblje kad nisam živio, već tek preživljavao u nekoj ružnoj rutini, kada je baš sve pošlo nizbrdo.

Bio je to prvi konkretan, dugotrajniji posao u mom životu, konobarenje u lokalnom bircu. Nakon nekog obrta koji je trajao nekoliko godina, a kojeg sam otvorio kao jako mlad momčić, u 22. godini života, ostao sam u nekim dugovima. Koji nisu bili bog zna što (sadašnji minusi na karticama su mi veći), ali tada su izgledali ogromni, tim prije što sam u birtiji šljakao na minimalcu, a bakšiš iliti napojnice su bile skroz apstraktan pojam.

Nisam volio taj posao. Teško ga je voljeti kad su gosti susjedi koji su navikli da tamo rade što god im padne na pamet, a ja baš nisam volio takvo ponašanje. Iako sam i ja bio lokalni momak, slabo sam se uklapao u to okružje. 

Prve tri godine bio sam najnamrgođeniji konobar na svijetu. Sve sam pretjerano osobno doživljavao. Probleme sam nosio kući i vrtio ih po glavi. Nisam se znao "isključiti" od toga kada bih došao s posla. 

Ne mogu baš reći da vjerujem u slučajne susrete. Da sam ih čekao, čini se da bih se načekao. Iako mi se jednom tako nešto dogodilo (već opisano), morao bih se dobro zamisliti da se sjetim da li se dogodilo ikad više.

Tako je bilo i tada... Neki dan sam, u postu o ovećoj krizi svog života spomenuo kako sam tada čekao baš to - da mi se nešto samo dogodi. Ništa se nije događalo. Tih dana sam "patentirao" izreku: ako legneš na livadu, zineš i čekaš da ti u usta upadne pečena ptičica, vjerojatnije je da će ti upasti tek ptičje govno. 

Tih dana sam ponovo poželio život. Odlučan da nikad više neću biti bezvoljan kao u već opisane dvije godine nakon potpunog kraha. Da neću dozvoliti životu da prođe kraj mene.

Razum tada nije bio važan. Trebalo se samo nešto dogoditi, da me pokrene. Bilo što.

U malom gradu čovjek lako može nekog nepoznatog sresti više puta. Dovoljno lako i često da ga i zapamti. Tako sam i ja sretao nju. Stariju, naravno. Tako me je uvijek "curilo". Zapravo, imao sam to lice i tu figuru u memoriji već dugo godina, a ni na kraj pameti mi nije bilo da ću se jednom zateći s njom u istom filmu. Bila je zgodna, vjerujem da su se mnogi za njom okretali. Viđao sam ju često u jednom kvartu, onako - u prolazu. I počeo primjećivati da gleda u mom pravcu. Budući da sam već doživljavao poglede koji su se prilikom kontakta pretvarali u komediju, nisam to smatrao baš nekim pretjerano sigurnim signalom.

Nakon "revolveraškog" filma nije se puno promijenilo u meni, u željama i nastojanjima. I dalje sam želio samo živjeti. Trebalo je proći mjesec-dva da se malo stabiliziram, odbolujem. Bez obzira što sam ja otišao, bez obzira uopće tko od koga odlazi - baš uvijek ostane dovoljno toga u meni da se ne može "očistiti" samim prekidom.

A seksalo mi se. Jako. Tada sam se uvalio u jednu brzinsku glupost, u jednom bircu "zbario" žensku o kojoj nisam baš puno znao. Druge večeri smo se pukli. I to baš dobro. Na tome sam htio i ostati. Nisam ništa obećavao. Jasno sam dao do znanja da želim seks. Slijedeći dan mi je došla na posao i sjedila za šankom tri-četiri sata, sve dok ju nisam zamolio da ode. I rekao joj da ne mislim ništa nastavljati s njom. Nakon mjesec-dva mi je javila telefonom da je trudna i da treba novac za abortus. Znao sam joj jednu prijateljicu i ispitao stvar. Ispalo je da laže. Samo je trebala novac. Kad se sjetim te avanturice, lagano se zgrozim. Takve gluposti mi zapravo nikad nisu trebale. No, ovo je bila samo jedna nebitna "međupriča".    

Dakle, još uvijek sam konobario na istom mjestu. Kroz cijeli taj svoj konobarski staž gledao sam uglavnom iste ljude, gosti su bili većim dijelom stalni.

Jedan od gostiju bio je pravi dvolični ljigavac. Imao sam priliku upoznati ga kroz neke situacije tijekom nekoliko godina. Bio je jedan od mrskijih mi gostiju. Ponekad bi po njega došla žena, ponekad bi i sjela s društvom. Nju sam vidio kao totalnu suprotnost. Bila je omiljena u društvu. Non-stop nasmijana, jedna od onih čiji smijeh uvijek čujete. Tada mi je to bilo privlačno. Jer i za sebe sam htio puno smijeha. Ali, kako je već poznato - ne pretendiram na udane žene. 

Sve dok se stvari nisu promijenile. Njoj se dogodila neka obiteljska tragedija, brak sa spomenutim ljigavcem (njoj već drugi) je uslijed toga pukao. Jedno vrijeme ju nisam baš često viđao.

Zašao sam u tridesete. I nešto je tu falilo. Falilo je zanimljivih poznanstava, ljudi koji razmišljaju drugačije od prosjeka koji me je okruživao.

Dugove sam vratio, osjećao sam se bolje. Iako poprilično usamljeno. Upao sam u neku kolotečinu.

I tako... Čuo sam ja za internet. Kao Bora iz Apatina kojem ste se možda nasmijali prekjučer. "'Oću i ja tog interneta!"

Računalo sam imao već neko vrijeme, nespojeno na vezu. Staro, rabljeno. Kad su računala još bila skupa. 500 DEM-ova (iliti Dojč-maraka) platio sam tu staru kantu, otplaćivao ju poznaniku od konobarskog minimalca i nešto fuša kojeg sam zapravo uvijek radio, manje ili više.U početku skroz neuk, bojao sam se taknuti sve ono što mi nije baš bilo jasno. 

I spojih se na Svemrežu, ne znajući zapravo što i gdje bih. Ali čuo sam za chatove. Pa, idem ja probat toga chata. I spojio sam se na Iskon, valjda sam već u u prva dva-tri dana bio razočaran plitkošću sugovornika na koje sam nalijetao.

Tada sam između ostalog završio i na tadašnjem Hinetovom forumu "Razno". Bila je to 2002. godina. Or i Miki se sjećaju. Brusio svoje stavove ,iznosio svoje dvojbe, osluškivao druge, svađao se... Otkrio sam tamo ljude fascinantnih vijuga, kakve bih uvijek poželio blizu sebe. Ali nisam se još ni s kim upoznao. 

Razočaran domaćim chatovima, počeo sam malo "šetati" po inozemstvu. Jednog dana sam se zatekao na jednom poljskom chatu i počeo u glavnoj sobi izbacivati na engleskom svoju "potražnju" za nekim tko bi sa mnom razgovarao. I tu naletim na Poljakinju, mojih godina (31 sam imao tada), razvedenu, s djetetom tada starim između dvije i tri godine.

Internet je donio veliku pozitivnu promjenu mome životu. Jer, bilo je veliko zadovoljstvo otkriti ljude koji ne razmišljaju mozgom moje patrijarhalne, desničarske, konzervativne, zadrte (ima li još pogodnih naziva?) sredine.

Čim sam ih otkrio, osjećao sam se puno bolje. 

Bilo je u to vrijeme još bitnih promjena. Konobarski posao kojega nisam volio zamijenio sam radnim kombinezonom za više no dvostruku plaću, slobodne vikende i praznike, ubrzo nabavio novo računalo i skoro novi rabljeni auto... Na kredit, naravno. Postao sam kreditno sposoban.

A internet... Bio je to moj prozor u svijet. Thanks to Bill Gates. Koliko god da je love od toga zaradio. 

Jedna od ljudi koji su iz toga prozorčića uskočili u moju stvarnost bila je i ona. Spomenuh već kako su mi život obilježile tri osobe. Dvije dobrim, jedna lošim. 

Ovo je prva dobra priča. Priča o učenju. Promjenama u meni. 

Posljednja u nizu onih s kojima nisam vidio budućnost. Ali to tada nije bilo važno. Imao sam vremena. Osobito za one koji su me fascinirali.

Starija od mene. Ekstremno starija. Ali mlada duhom. Jedna od onih koji nikad ne gube životnu energiju, optimizam. I ne bi se tu valjda ništa ni dogodilo da se na doček nove 2003. nismo oboje zatekli online, sami, usamljeni... Nazdravljali sličicama šampanjca skinutima na netu... 

Ubrzo smo se sreli. Opet sam putovao zbog nekoga. Ne mogu reći da me je slomila tjelesna kemija. Ključna je bila sličnost naših želja. Oboje smo trebali mnogo topline. I koliko god da sam te topline imao u sebi, imao sam i tipične "muške" kočnice. Teško sam ju ispoljavao. 

Ali, bio sam spreman učiti. :) I učio sam. Naučio da reći "volim te" nije doživotni zavjet kojeg izbjegavaš jer sad nisi siguran u njega, već ono što čovjek treba reći kada tako osjeti. Kad to zaista poželi reći.

Dođe svakome valjda iz dupeta u glavu. Kad-tad. Tako sam i ja jednog dana odlučio da ću od tog časa malo pametnije.

Bila je to godina 2004. Osim kratke i skroz nepotrebne avanturice s jednom školskom iz osnovne, tek razvedenom i neopisivo glupom, bio sam mjesecima sam. 

Krajem ljeta umro mi je otac. Otac koji je valjda više od svega htio doživjeti unuke. Dosta je to tada na mene utjecalo. 

Uglavnom, bio sam u razmišljanjima o nečemu perspektivnom, ozbiljnijem. Želio sam si naći nekoga s kim bih mogao više. Nisam tada znao da to ne određuju moja očekivanja, već samo puko "poklapanje". Jer džaba što ti hoćeš, ako ona neće. Ili neće s tobom. 

Tih dana, u jesen 2004. otkrio sam Iskricu. I nakon kratkog dopisivanja dogovorio prvi spoj.

Nakon što nisam postao serviser, ostadoh poprilično sjeban. Bacio sam se "grlom u jagode", valjda da si lakše odvojim misli od bedova... Nije nešto čime bih se ponosio, sad kad se sjetim malo mi se i smuči...

Tada sam upoznao i sadašnju frendicu. Kastanjetu od milja, ilit Castaneu. Virtualno ime, dakako. S njom popih friendly kavu. Sviđala mi se ta cura tada, a bio sam svjestan da nisam nizašta, ono, očigledno sjeban, nemiran, svakakav. Pa nisam ništa ni pokušavao.  Kasnije smo oboje započeli neke veze i to druženje provukli kroz nekoliko njih, mojih i njezinih. I tako smo i ostali frendovi. Uh, jbt... Već četiri godine. :))

Jednom, par godina kasnije, upitao sam ju kako sam joj tada djelovao... Rekla je "Grozno! Očajno!". :)))

Mislim da sam u to vrijeme imao po dva spoja tjedno. Ili bar jedan.  I jedino što je bilo važno jest da ih odvedem u mrak. U mraku se tada svašta događalo.

Samo me je jednom u životu presjeklo u koljenima kad sam vidio curu s kojom sam tek koji dan kasnije nešto i započeo.

Što mi se to zapravo toliko svidjelo ne bih ni dan-danas mogao reći.Valjda taj prvi kontakt, pogled, prve riječi, osmijeh, ozračje zezancije...

Druga moja veza s Iskrice. Tipkanje je bilo OK, počelo je to negdje oko mog rođendana, u proljeće 2005. godine, vidjeh ju za tjedan-dva. Dakle, tek sam napunio 34, ona je tada imala 29. Umjetna plavuša smeđih očiju, manjih grudi, mršavija, iako ne sitna već onako robustnije, koščate građe... Obrazovanija od mene i to poprilično. Naravno, jer ja sam tada bio bez završene srednje škole.

Fasciniralo ju je koliko otvoreno pričam o svemu, toliko da sam već na drugom spoju dobio podjednaku otvorenost s njezine strane. A već možda na trećem saznao sam ono što su o njoj prije mene znale tek jedna ili dvije osobe. Jednu ružnu priču iz djetinjstva.

Priču o seksualnom zlostavljanju, pedofiliji. Čija je žrtva bila baš ona.

Kad sam priču čuo, zvučala je kao nešto odavno završeno. Samo priča iz prošlosti.  Nisam o tome više ni razmišljao.

Kad god me je razočarala i porazila neka veza koju sam ozbiljno, angažirano i emotivno shvatio i doživio, redovito bih se poslije toga poželio neobaveznije ispuhati. Valjda kao neizostavan dio "oporavka". 

Nekontrolirano divljanje kakvo sam nedavno opisao nisam više nikad ponovio, takvo traženje sebe u glupostima nije mi više trebalo jer se više nikad nisam toliko izgubljeno ni osjećao. Mogu reći da sam pronašao sebe, našao neki čvršći kurs. 

Period poslije posljednje opisane loše priče obilježilo mi je neko zlurado istraživanje prosječne ženske populacije Lijepe naše. Onih najobičnijih školskih primjera udavače. 

Ne baš jako pametne, ne baš jako zanimljive, ali spremne na sve ne bi li kojim slučajem ipak uspjele upecati svog životnog supatnika, ili se tek malo zabaviti, nakon priče o moralu i skroz bestjelesnoj čistoći duha.   

Tada su se izdogađale neke tragikomične priče već opisane na starom blogu (ova, ova ili pak ova). A bilo ih je još, neopisanih i jednako nebitnih. 

Ne, nije to bilo divljanje, samo sam beskrajno uživao, čak se i naslađivao u proučavanju njihove predvidivosti.  

Ne traju mi dugo te faze pobijanja vlastitih želja. Tako je i naslađivanje u proučavanju ranije spomenutih udavača ubrzo prošlo. Manjak željenog sadržaja prebrzo umori čovjeka. 

Započelo je novo tipkanje. Zanimljivo.Ta cura je pisala kilometarske poruke. Kao da piše u najmanju ruku u vojsku dragom kojeg nije vidjela već šest mjeseci. 

Kao i obično - znala je sve bitno o meni. Ništa nisam tajio. Moja osnovna škola stajala je uspravno (ako ne baš i ponosito) nasuprot njezinom doktoratu. Da, tada mi je to imponiralo. Valjda i ja neki k**** vrijedim ako se takve zanimaju za mene. 

Kad sam ju vidio nisam odmah pao s nogu, ali bila mi je užasno simpa.Vesela, nasmijana, šaljivdžija pravi. Prvi dojam bio je čista petica.

Živjela je sama, tako je u početku rekla. I to je bila istina. Djelomično. Imala je svoj stan... A tri koraka dalje živjeli su joj roditelji. Što je bio izvrstan povod da ih upoznam nakon svega nekoliko posjeta tom njezinom stanu.

"Ionako ćeš ih sresti pred ulazom. Ne bi li to bilo glupo?"

Da, zvučalo je logično. 

I tako sam ja skoro pa odmah upoznao i roditelje. Prvi put u životu. 

2006. bila mi je veoma dinamična godina. Imao sam volje za sve moguće oblike druženja među spolovima. :))

Nakon Kraljevne opet sam uzeo predah. Odmor od očekivanja. Iako ne od prve.

Tada su mi se dogodile tri manje bitne priče. Manje bitne jer sam ih ja tako doživio, iako je jedna od te tri osobe bila poprilično ozbiljna. No, znamo već da veza ne može biti građena jednostrano. 

***

Prije svega sam se našao na kavici s ženom koja je tada još bila u braku, ali tek formalno. Čekali su se papiri razvoda. Mojih godina, poprilično nabrijana na seks. A ja - u tom trenutku malo manje nabrijan.

Ne mogu se sjetiti da li je to bio prvi ili drugi spoj (mislim da je bio drugi), kad smo se zatekli u prostorijama jedne političke stranke, u večernjim satima. Ona je imala ključ. I tamo se trebalo izdogađati svega i svačega, no u tom trenu nisam bio raspoložen za goli seks. To sam joj i rekao. I da bih radije išao svojim putem. A ona se rasplakala kao kišna godina. I nestala u nekoj prostoriji iza. Zapalio sam dvije-tri cigarete, čekao da se vrati. Vratila se nakon dvadesetak minuta, izašli smo, pozdravili se, svatko je sjeo u svoj auto i to je bilo to. 

Bio sam već na izlazu iz njezinog grada, kad je zazvonio mobitel.  Ona je zvala. Kao, nema više cigareta a ne bi takva uplakana izlazila na benzi da ih kupi. Pa, ako se mogu vratiti, ona bi bila zahvalna. 

Dugo mi je blog služio isključivo za ispucavanje sebe. Zapravo, tome služi i danas. Ali neke stvari se valjda nisu mogle izbjeći, tako da sam toga ljeta 2006. počeo s upoznavanjima i preko bloga.

Godišnji odmor mi je bio izvrstan. Prije odlaska imao sam jednu "trening-vožnju", upoznao Asju. Ubrzo potom provozao sam se autom od juga do sjevera jadranske obale. Na jugu upoznah Ginevru, istu ovu što tu ponekad komentira.  I to poznanstvo (ili da radije kažem "rjeđe upražnjavano prijateljstvo") traje i danas. Usput, negdje na pol puta sam trebao sresti i Midori, no ta me zapušila. :))) Jebiga. :)) Šalim se. Malo smo se promašili.(malo linkova vezanih uz ljetovanje: 1, 2, 3)

Ta druženja bila su mi gušt. Često poželim da sam bliže takvim zanimljivim osobama i da se to češće događa. 

Nakon mora, u džep sam si stavio svjedodžbu srednje škole. U 35-toj godini života. Da, puno toga je donijela 2006. 

Priča koju ću vam ispričati dogodila se po povratku s mora.

Blogerica. Jedna koju sam već neko vrijeme čitao. Blog joj ne bi mogao izdvojiti po temi, jer ženskih blogova s tom tematikom moglo se naći uvijek. A tematika je bila kukumavčenje poslije loše veze. Zapravo, ništa posebno, bilo bi i banalno da autorica u tom svom kukumavčenju nije znala pokazati tolike dubine emocija, tuge, topline kakve nisam iz ženskog pera pročitao gotovo nikad. 

Kad sam shvatio da ni ne živi pretjerano daleko od mog gradića Paytona bio je to još jedan motiv da ju poželim vidjeti.

I tu je stvar započela. 

Ono zajedničko kroz četiri prethodne "ozbiljne" veze (bar sam ih ja tako u početku shvatio) bilo je neprihvaćanje. Sve četiri cure bile su bitno obrazovanije od mene, jedna čak ekstremno... I boljeg materijalnog statusa. Opet - jedna ekstremno. Niti jednoj od njih nisam ništa tajio, ali u početku je sve to prolazilo. Kao.

Kasnije... Kasnije su me počinjale mijenjati. Oblikovati po nekom svom zamišljenom kalupu. Ja bih trebao biti ovakav, onakav, ja bih trebao raditi ovo i ono... Što je uvelike ubrzalo slaganje puzzle-a u mojoj glavi i pomoglo mi otići. 

Zapravo me ni jedna od njih u sebi nije prihvaćala. Sad mi je to potpuno jasno. A to, opet, ne smatram svojim problemom. Ono što volim kod sebe je što mi je uvijek bilo savršeno jasno što zapravo želim. I što mogu ili ne mogu prihvatiti. A budući da nikoga ne možeš pročitati baš istog časa, upuštao sam se u te veze, u početku uglavnom poprilično zagrijan njihovim do tada pokazanim osobinama. A to što netko drugi ne zna što želi - tu ja baš i nemam nekog utjecaja. To su ipak bili samo njihovi problemi. 

Nakon te četiri veze ostao sam doslovno izmrcvaren. I tada sam sreo Ljubinku.  

Ovo je priča za koju imam dojam da ju znaju i vrapci na grani... Iako je to tek samo moj dojam. Jer ta priča zapravo nikad nije ispričana, osim u pukim fragmentima iz kojih bi samo pažljiv čitatelj s dužim "stažom" mogao stvoriti, povezati nekakvu cjelinu.

Kad smo se prvi put vidjeli, mirisala je na Domestos. Pobjegla na kratko od kućanskih obaveza, na pol sata, na skroz neobaveznu i neobećavajuću kavu. Iako sam često pisao kako zapravo nemam svoj tip žene, nekako sam se tek malo više ložio na zelenooke plavuše. A Ljubinka je crnka smeđih očiju. Izgledom - bili smo si OK. A niti jedno od nas oboreno s nogu. Nismo tada ni slutili gdje će nas ta kava odvesti.   

Priča je počela kao bijeg od skroz loše veze. Kao želja za neobaveznim. A bilo je i nečega lošeg, ljutitog u meni... Priča je počela u ovakvom raspoloženju. 

Priča je počela dogovorom. Da ćemo, eto, malo biti skupa. Dok nam ne dosadi. A onda se nešto počelo događati. I još. I još. I još. I još.

Nije tada ni znala za blog. Spomenuo sam ga, ali nisam htio reći koji je. No, pronašla ga je nešto kasnije. I tu mi se valjda do kraja približila. Jer, bili smo slični, sličnih želja i razmišljanja. Čitala ga je kao drogirana. Sviđalo joj se pročitano. 

Uzela me je. Odjednom. Svim dobrim što je pružila. Svim dobrim na što sam uzvraćao istom mjerom. Otvorili smo se emotivno jedno drugome do krajnosti, do srži.

Govorili jedno drugom o osjećajima, strahovima, dvojbama. I seks je bio dobar, imala je slične crviće u glavi koji ruju, stvaraju razne maštarije... Razgovarali smo i o tome. O seksu, željama, maštarijama. Skroz sam se opustio, uživao.

Često sam u tim vezama činio istu grešku. Ako je u friškoj vezi bilo dobro ono što u prethodnoj nije valjalo, odmah bi pomislio da je to TO. I svaki put, naravno, zaboravio da tu postoji još onih nekoliko bitnih stvari o kojima tog časa ne razmišljam.

Tako je i Ptičica bila "odobrena" u dvije točke koje u prošloj vezi nisu štimale: imala je MALO dijete, kojega se praktički tek počinje odgajati i bila je par godina mlađa od mene, toliko da joj "biološki sat" ne zahtijeva previše ishitrenu reakciju u slučaju planiranja još nekog potomstva. Dakle, imao bi čovjek vremena shvatiti da li je to ono što želi, pričekati iz bilo kojih razloga prije nego donese odluku. Nisam tada uspio jasno vidjeti da mi ta žena zapravo ne paše karakterom.

Dogodile su se tu i još dvije-tri pričice, no ne bih se njima zamarao. Nekako više nemam snage za to. 

I? Gdje sam sada? Jedan dan mi se čini da sam nigdje, drugi dan da sam na novom početku.

Neke stvari sigurno stoje: u iskustvu postoji onoliko mana koliko i vrlina. Vrline su što se čovjek dobro poznaje i što sigurno zna što želi, a što ne, i što zna dovoljno da ne može zasrati nešto što valja. A mane su nedostatak naivnosti i sklonosti k zalijetanju, što nove početke čini puno rjeđima. I jebeno nepogrješivo čitanje drugih, barem u onim najvažnijim osobinama. 

Neke će osobe valjda uvijek živjeti u nama, one koje su to nečim i zaslužile. Nečim dobrim, lijepim, ljudskim, normalnim. Za razliku od onih drugih. Ove prve su rjeđe, na žalost.... Ovih drugih mi puna arhiva. Da se ne izrazim drugačije.

Baš se večeras uhvatih u usporedbi neusporedivog. Uspijem svaku novu osobu u svom životu vidjeti kao posebnu, unikatnu. Ali znam kako izgleda dobar, a kako loš odnos... A taj odnos je nešto što će valjda uvijek biti podložno usporedbama. Jer znaš s kim želiš i možeš, a s kim ne. I ne znači to obavezno da su oni s kojima ne možeš loši ljudi. To znači samo da ti ne pašu. 

Na neke se nikad ne možeš zapravo ljutiti, ma koliko se trudio. Jer si previše dobroga podijelio s njima. I sve te ljutnje uzmaknu pred lijepim sjećanjima. Pred osmijehom. :)

Ove druge, opet... Njih arhiviraš bez veće muke. S godinama koje protiču - sve lakše i efikasnije. Jer ih nema smisla proživljavati predugo.

Uplaših se večeras da će mi ova arhivska kategorija zahrđati ako nešto ne napišem. :))) Uostalom, svaka arhiva ima svoju svrhu. Arhivirati,jel...