Razmišljam ja tako neki dan u stilu "Dozvolit ću si još jedan pokušaj, pa ću odustati".

Odustati od ideje skladne veze koja bi rezultirala zasnivanjem obitelji.

A valjda sve pod utjecajem silnog umora i razočaranja.

Da bi se već slijedećeg trenutka opalio po čelu... "De, majmune, koji ti je k****??"...

Mislim, koja bi to princeza morala biti da uz nju vežem takvo odustajanje? Koja bi to dobila toliku važnost? Neka s kojom bi se započela vezica koja bi trajala dva-tri mjeseca, koja bi mi (kao i mnoge do sada) pokidala živce, pa otišla dalje ili bila ostavljena u svojoj budalaštini, a ja bih onda zbog takve, koja se baš ničim ne razlikuje od onih puno puta doživljenih - ODUSTAO?

Računalne freakove dijelim na dvije vrste: one kojima je najvažnije da im računalo radi glatko i pouzdano i one koji BAŠ moraju imati sve najnovije.

Laptop mi je star već dvije godine. Dva kućna računala još starija - jedno tri godine, drugo sedam godina. S prva dva sam apsolutno zadovoljan... Mogu s njima sve što trebam. A ni treće ne zaostaje puno. 

Dakle, ja spadam u prvu grupu. Važnije mi je imati više računala pa uvijek imati rezervu u slučaju kvara, nego jedno najnovije. 

Slično dišem i po pitanju instaliranog operativnog sustava. Bolje provjereno, nego najnovije.

A i jedno i drugo mi se u praksi pokazalo ispravnim. 

Sjećam se svog prelaska s Windows 98 SE na Windows XP. Nisam to zapravo ni htio, Win 98 SE su mi radili super. Ali nisu mogli baratati s datotekama većim od 500 Mb (ak se ne varam, ili slično), pa sam zbog datotečnog sustava NTFS koji to može morao prijeći na Win XP. Nisam zapravo MORAO, ali tada sam se igrao s video-montažama pa mi je limit veličine datoteka otežavao taj hobi. 

U prvom spajanju na internet pokupio sam opakog crva koji mi je non-stop restartao računalo, tako da mi nije dozvoljavao ni da se spojim na internet da bih potražio rješenje problema. Nije to bio problem antivirusnog softvera, već ozbiljan sigurnosni propust kojeg su tada imali Windows XP. I kojeg su kreatori raznih virusa odmah iskoristili.

Windows XP sad postoje već u varijanti SP3. SP3 znači "Service Pack3", a to opet znači da su već treći put poboljšani i "sređeni".

WinXP SP3 je JAKO pouzdan sustav, još uvijek veoma zastupljen. I još uvijek u prodaji, jer su u Microsoftu shvatili da se konj koji pouzdano dobro vuče ne izbacuje iz utrke baš lako. 

Moram vas pohvaliti... Izuzetno ste napredni korisnici računala. :))

Mozillu Firefox, neosporno najbolji i najpouzdaniji browser današnjice koristi više od 70% posjetitelja ovog mjesta, što je dvadesetak posto više od zastupljenosti Firefoxa na ostalim stranicama kojima upravljam.

Stari Internet Explorer 6 - tek 10,60% posjetitelja, što mi je izuzetno drago vidjeti. Jer taj je bio noćna mora svih koji prave web-stranice. *ebena kanta u kojoj se baš sve prikaže na drugačiji način nego u svim ostalim browserima. IE6 je uvijek zahtijevao posebne poduhvate da bi stranica u njemu izgledala kako treba. Nekad puno zastupljeniji jer dolazi skupa s Windows XP. No, srećom, ljudi su shvatili da ga mogu zamijeniti novijim IE7 ili IE8 (koji su puno pristojniji) nakon ažuriranja Windowsa XP na verziju SP2 (Service Pack 2) ili SP3.

Google Chrome i Opera... Jako malo vas ima, tako i treba biti. Chrome je relativno nov browser, postoji 2-3  godine i do sad je imao mnogih problema, osobito pri aktivnom sudjelovanju korisnika (unosu teksta i slično), Opera i dan-danas neke stvari prikazuje na neki sasvim svoj manjkavi način (po tome je druga na ljestvici mržnje od strane web-dizajnera :D ... a nekad sam ju volio... :))) ).

Dugo se već družim sa ovom svojom, na žalost možda i smrtno bolesnom prijateljicom. Još malo pa će tome biti i godina dana. Da, navijam za nju, žestoko. A i ona se bori. Žestoko. Ne odustaje. 

Nekad samo produžim još dvadesetak kilometara do nje kad idem iz "školice", kao i sinoć, ponekad dođem samo zato jer ju želim obići. 

 I sjednemo i pričamo, satima.  Pomognem joj odmaknuti se od stvarnosti, jer ju u tom druženju ne tretiram kao bolesnicu. U tom druženju ona to i nije, ona je netko s kim razmjenjujem misli i doživljaje, netko meni ravan, jer kad se udubimo u te razgovore oni nas povedu puno dalje od tog njezinog stana, od te njezine situacije.

Dobar sugovornik je kao mali šareni autobus na cesti što krivuda brdima i dolinama. Putovanje. 

Sinoć je izrekla ono što ja često pomislim... "Ako i ne nađeš u životu ono što želiš, ne pada li ti na pamet barem da je bilo veoma zanimljivo?" 

Koliko god se ja trudio da negdje iskopam neku prodavačicu iz Konzuma koja je nekim sticajem okolnosti, uz svu vlastitu inteligenciju ostala na digitalnoj blagajni ili na slaganju polica, ne ide mi. Al' baš nikako. 

A baš bih to volio, da izbjegnem te drastične nesrazmjere koji me igrom slučaja prate cijeli život.  

Tako i sad u inboxima svojih internetskih bespuća imam dvije nove pravnice. A kad čujem riječ "pravnica", dobijem najež po cijelom tijelu.  

Jedna pokazuje znake života, druga je učtiva do krajnosti, ali i zainteresirana za kontakt. Stidljiva ljubičica?

Ne volim kad me mijenjaju, ne volim nikoga ni mijenjati. Samo želim proniknuti dublje, možda na prvu previđam neke skrivene talente. Ono, neki tračak barabe, zajebancije, opuštenosti.

Al mislim da će učive pravnice ipak ostati samo učtive pravnice.  

Možda se još netko sjeća pričice "Papak ili dar od Boga"... Priče o momku na kraju dvadesetih i udovici u prvoj polovini tridesetih. Sažetak cijele priče jest da sam tada bi s nekim s kim je sve išlo na manje-više dobar način, s nekim s kim sam se poprilično dobro slagao. I povela se tada priča o djeci i zajedničkom životu. Da bih ja u jednom trenutku shvatio da se ne osjećam spremnim za to. Jer ja sam bio momčić, s još mnogim dilemama u životu,a ona je bila žena. Životno bar dvostruko iskusnija. 

Sjetio sam se te priče ovih dana. Jučer, zapravo.